Okrugli stol, Slav.Brod, Lipanj 2012. - Naznake za kriticki dijalog

[Kruno Martinac]

U vrijeme stvarne i simbolicke moci kapitala i politickih elita koje pristaju na uvjete sredista financijske moci, a na stetu onih koje bi trebali zastupati; u vrijeme distanciranja politicara i stranackih programa od drustvenih zajednica koje su ih birale, a gotovo da ih ne mogu opozvati na temelju istog prava kojim su ih birali; u vrijeme nemoci pojedinca i zajednica ili njihove strogo kontrolirane uvjetno nazvane demokratske moci i pripadajucih prava  - pitanje o borbi umjetnika protiv koruptivnih procesa pitanje su redefiniranja koruptivne svijesti u vrijeme svijeta u pokretu i konstantnoj uznemirenosti. 

Potrosacka svijest je koruptivna svijest, ali i umjetnost se tretira kao trzisni proizvod, koji se konzumira i trosi, a vrijednost umjetnickog djela varira kao sve ostale trzisne vrijednosti, pa se otvara problem koliko se mijenja odnos prema samom sadrzaju djela, koliko je ono podlozno korupciji i koruptivnoj svijesti te na kojim osnovama djelo moze djelovati protiv koruptivne svijesti i na kojim etickim zasadama pociva potencijal djela u djelovanju protiv koruptivnosti. 

Umjetnik djeluje izmedju vlastite nemoci, potrebe proizvodnje za nezasitno trziste, a u borbi protiv koruptivne svijesti i u suglasju s imanentno oporbenim kritickim stavom spram vecine institucija drustva, koruptivnih umjetnickih strategija trzista umjetnina i umjetnika, galerijskog sustava (kada je korumpirajuci), egzistencije samog umjetnika u svijetu rizika etc.

Otvoreni razgovor jedan je od mogucih konteksta koji na kratko mogu otvoriti medjuprostore unutar same umjetnicke prakse i naglasiti i obnavljati subverzivni naboj djela (tamo gdje se prepoznaje i otkriva) ili prakse prije nego se ta pukotina zatvori do nove mogucnosti djelovanja. To privremeno isijavanje subverzivnosti svaki puta potvrdjuje djelo koje govori o svom trenutku i otvara prostor (su)odgovornosti.

Jedan primjer utvrdjivanja koruptivne svijesti u suvremenom drustvu i njezinih utvrdjenih kao i mogucih razornih posljedica je juznoafricki umjetnik William Kentridge, ciju sam izlozbu Five Themes nedavno imao priliku vidjeti. Njegovo djelo na rafiniran nacin progovara o svom neposrednom okruzenju kroz vlastito povijesno iskustvo na takav nacin da lokalne specificnosti povezuje s nizom utjecaja iz europske kulturne proslosti, europskih povijesnih avangardi, knjizevnosti, glazbe, propitivanja vlastitog (zidovskog) identiteta, a sve utkano ne samo u sadrzaj djela nego i u formu izrazavanja. Pri tome se niti jedno pitanje ne istice na direktan i vulgaran nacin, nego se ostavlja onom s kim djelo eventualno komunicira - i to u etabliranom prostoru prestizinih svjetskih galerija (ovdje se djelo prozima s pitanjima galerijskog sustava i njegove podloznosti autoritetu vlasti, financijskih sredista, sponzora, ocekivanja publike, nacina kako se galerija identificira na trzistu – branidiranje i nadasve s koruptivnom svijescu potrosaca i potrosackog mentaliteta veceg dijela publike).

U slucaju Kentridgea, cini mi se da umjetnik i njegovo djelo nalaze mjesto u kulturnom kontekstu i to kao kritika drustva i moguci korektiv predrasuda, zabluda, kao kritika konvencija koje genereiraju negativnu percepciju odredjenih drustvenih skupina, kao kritika nekriticke percepcije politickog sustava odnosno aktualnog svjetskog poretka kome smo istovremeno nimalo naivni i nevini sudionici, ali i naivne i poslusne zrtve.

Ovo nisu pesimisticke refleksije o bezizalznosti polozaja umjetnika, umjetnosti i njezinog utjecaja odnosno sudjelovanja u procesu propitivanja promjene svijeta u kome djeluju umjetnicke prakse.

Umjetnickim djelovanjem naglasava se da je nuzno uciti kako koristiti i obuzdavati svoju moc - tehnolosku, politicku, financijsku – u protivnom idemo u moralni i materijalni kolaps (cini se da su zapravo svi ovi elementi krize skupa s krizom prirodnog okolisa vec uvelike uznapredovali, a jedino ih koruptivna svijest velikog broja pojedinaca i politickih i znanstvenih elita pokusava marginalizirati kako bi odrzali postojeci globalni drustveni i gospodarski poredak). Stoga je nuzna odgovornost u kretanju prema nepredvidivim posljedicama kojima smo razlog ili im znacajno doprinosimo (ekoloska devastacija planetarnih razmjera, materijalna, politicka i financijska devastacija globalnih razmjera s tesko sagledivim drustvenim posljedicama). Rasprava oko ovih pitanja nije dostatna u okvirima povijesnih koordinata ili u sferi onoga sto nazivamo razumskim promisljanjem. Pitanje je koliko je ucinkovito oslanjanje na narative koji su nam poznati, osim sto vode u obnovu razlicitih oblika konzervativizama, iskljucivosti ili razmisljanja koja pod krinkom tradicionalnih modela promisljanja zapravo daju legitimitet najopasnijim oblicima  (koruptivne) drustvene svijesti, pa time i akcije (pojedinacne i kolektivne) pod zastitnim znakom “obnove” (moralne, nacionalne, kulturne, gospodarske, politicke, vjerske etc).

Tu je i uloga (ne i misija) i prostor djelovanja (ne poslanje) umjetnika i umjetnosti sto god to znacilo u drustvenom i kulturnom prostoru koga Zygmunt Bauman elegantno naziva tekucom modernosti. Upitno je naravno koliko je fluidnost ovog termina odvela vec u sljedece stanje drustva i kulture kojima jos neznamo ni radni naziv (a tek sto je u kakvu-takvu zrelost usla rasprava o prostoru i granicama postmodernizma i postmodernosti) no time je samo vise razloga za djelovanje kriticke svijesti koja ce suprotstavljanjem parcijalnim fenomenima (a ovdje je rijec o korupciji) stalno na inovativan, originalan, autentican, spontan (mislim da sam iscrpio listu izlizanih termina!?!-molim dopuniti) propitivati ukupnost svijeta i covjeka.