glocal-art

Nevladina organizacija "Kultura, mediji i edukacija" - ARTHEA

Vrijeme: posthumano - nakon kraja čovjeka*        

Mjesto: urbani prostor, središnji gradski trg (na rubu grada)

Stanje svijeta: nadzor i kontrola intimnosti i privatnosti, nesigurnost, tjeskoba i       neizvjesnost, društvene mreže preuzele su ulogu društvenih veza.

Mjera svijeta: broj ‘klikova' i ‘prijatelja’ na društvenim mrežama i broj ulazaka u sadržaje internetskih stranica

Gradski trg trebao bi biti, mogao bi biti, nekada je bio, negdje je još uvijek prostor zajednice, zajedništva, fizičkog kontakta građana i njihovog povezivanja, te osjećaja i potvrđivanja grada kao nečega višeg od zbira jedinki, koje žive na istom prostoru.

Gradski trg je i mjesto opasnosti. Povijesno, trg je bio prostor javnog sramoćenja pojedinaca i skupina, mjesto kažnjavanja i smaknuća, pokazivanja zarobljenih i poraženih. Ovo je nastavljeno, ali drugim sredstvima.

Glavni trg u Slavonskom Brodu, dio je ovoga proživio i upamtio, on to proživaljava, a možda i pamti. Za razliku od mnogih drugih gradskih sredina, on se i nalazi na mjestu potencijalne opasnosti. Tijekom velikog dijela povijesti grada, sadašnji trg bio je dio praznog pojasa, na kome je u slučaju potrebe trebala djelovati artiljerija iz brodske tvrđave, sada povijesnog spomenika visoke kategorije. No, ne treba se zavaravati, povijest je u ovom trenutku opasnija od budućnosti. Stoga, ovo središnje mjesto živosti i pokazatelj životnosti grada, u samim svojim temeljima nosi trajni osjećaj opasnosti.

A opasnost je tu, tim prisutnija što je o njoj manje svijesti. Središnji brodski trg (povijesno na rubu grada), u ovome je trenutku, kao i većina urbanih sredina, mjesto spektakla i spektakulariziranja života i njegovog globalnog umrežavanja. Na trgovima se otvaraju prostorne točke ili su cijeli trgovi pokriveni besplatnim bežičnim signalima. Središtima svih središnjih trgova sada dominiraju veliki ekrani, a suvremeni gradski trg postaje mjesto nestanka života u svoj vlastiti odraz, u svoju projiciranu sliku kao jedinu stvarnost.

No pravu opasnost čini osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti i straha od stranog, koji prožima sve vidove života, a najizraženiji može biti tamo gdje je najizvjesniji susret sa strancem i stranim - na gradskom trgu, tamo gdje se prostor sa strancem i nepredvidivim dijeli na (pre)velikoj blizini. No to je neizbježno svojstvo života grada, njegov uvjet opstanka i trajanja. 

U potrazi za prividom sigurnosti gradske se sredine pokušavaju riješiti onoga što nazivamo ‘stranim’. Poput egzorcističkog rituala one se nastoje osloboditi rizičnog i prijetećeg. Čak kada se dižu prepreke da ‘stranac’, onaj izvana, ne bi prešao granicu preko koje je nepoželjan, one se dižu zbog tjeskobe onih koji su unutra, te je svaka ‘zaštita’ slaba i kratkotrajna. Kada i nema prijetećeg ‘stranca’, i dalje ostaje osjećaj latentne opasnosti od ‘stranog’ i njegove stalne prijeteće prisutnosti unutar gradskog društvenog i kulturnog prostora. 

Jedan od odgovora ovakvom stanju je kreativna akcija, koja zbunjuje i/ili šokira, gdje se postupkom iznenadnog i nepripremljenog susreta pokušava otvoriti prostor suradnje, te propitivanja gdje smo, koji je smisao javnog prostora te društvene komunikacije uopće, posebno pitanje odnosa prema strancu, stranom, odnosno drugom i drukčijem. 

Kao primjere određivanja stranca (stranog, drugog) kao nekoga čiji krajnji cilj nije poznat, pa mu se ne može vjerovati, izdvojio bih na ovogodišnjem događanju u Brodu nastupe tri plesačice suvremenog plesa s Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu – Nastje Štefanić, Eleonore Magdalene Vrdoljak i Sintije Kučić i slovenskog saksofonista Aljaža Razdevšeka.

Tri plesačice su pokretom, a glazbenik zvukom prodirali u građanima poznat i blizak prostor. Oni su svojim aktivnostima nastojali destabilizirati dominantne društvene norme i kodove prema kojima npr. plesni pokret koji nazivamo baletom, spada u sferu ‘visoke’ kulture, te da se on događa na za to posebno određenim mjestima, kao i u posebnim prigodama i uz najavu. Improvizacija na saksofonu je pak značajno odstupala od ugodnog i prihvatljivog pozadinskog sviranja uličnih glazbenika, a svojom je disonancom podsjećala koliko je prosječno uho naviknuto na konsonancu kao izvor ugode, koncepta sklada, te estetički i društveno prihvatljivog zvučanja posebno na javnom mjestu.

No ponavljam, osjećaj nesigurnosti i zaziranja od prijetećeg ‘stranog’, jer mu ne možemo dokučiti sljedeći korak bez obzira hoće li ga ‘strano’ uistinu ikada i učiniti, neizbježno je svojstvo i modus vivendi gradske sredine. To je zadani osjećaj o kome se ne može pregovarati, ali može mu se izlagati na različite načine, propitivati ga, kako bi se sa ‘stranim’ ‘drugim’ i drukčijim postigla prihvatljiva razina suživota.

* parafraza naslova knjige Žarka Paića: Posthumano stanje: kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti (Litteris, Zagreb: 2011)

Views: 49

Reply to This

© 2018   Created by Vesna Srnic.   Powered by

Report an Issue  |  Terms of Service