Dr. KRUNO MARTINAC (Melbourne), ŽIVOT BEZ PUTOKAZA: U LOŠEM SVIJETU NE TREBA SE POUZDATI U NAJGORE

[Vesna Srnic]

Ovogodišnje događanje na prostoru središnjeg gradskog trga u Slavonskom Brodu u organizaciji udruge Kultura, mediji i edukacija – ARTHEA, za temu je imalo susret generacija, te otvaranje pitanja odnosa mlađih i starijih osoba unutar konkretne zajednice, ali i na simboličkoj razini otvaranje pitanja što u suvremenom svijetu uopće znači biti mlađi ili stariji, te s kojim se izazovima susreću pripadnici različitih naraštaja u vremenu temeljitog propitivanja (neki će reći gubitka) identiteta.

Na brodskom glavnome trgu uz uobičajeno subotnje okupljanje uz kavu, ponovo se odvijalo godišnje, obzirom na višegodišnju tradiciju i očekivano subverzivno događanje. Zašto subverzivno? Riječ je o rafiniranoj subverzivnosti, bez bučne geste, u ambijentu opuštenog podnevnog okupljanja građana. No, svake se godine događanjem na Korzu otvara neko od ključnih pitanja našega trenutka. U ozračju kreativnog događaja, ovakva pitanja mogu i trebaju pobuditi i osjećaj nelagode, potrebu propitivanja i promišljanja odnosa svakog pojedinca prema nedostacima društva, te mogućnostima njihovog postupnog uklanjanja i uspostavljanja temelja drukčijih međusobnih odnosa pojedinaca i zajednica.

U posljednjih nekoliko desetljeća promijenio se odnos prema osnovnim konceptima o kojima se govorilo događanjem naslovljenim ‘Glokalna umjetnost starenja’ - prema konceptima mladosti i starosti.

Naime, u posljednjih pedesetak godina u visoko i srednje razvijenom dijelu svijeta pokazuje se rast općeg osjećaja nesigurnosti i izloženosti sve brojnijim faktorima rizika. Mnogi imaju teskoća suvislo procijeniti razinu rizika kojoj su izloženi, što je potaklo rast osjećaja tjeskobe i dovelo do stanja definiranog kao ‘kultura straha’. Ovakav je trend toliko snažan da i uz pokazatelje poboljšanja, društvo (pojedinci, mediji, institucije) svaki ovakav primjer zamjenjuje novim tragičnim ili bar zabrinjavajućim događajem. Simon Critchley je ovakvo stanje sažeo već u naslovu svoje knjige ‘Kako prestati živjeti i započeti brinuti’.

Jedan od razloga ovakvoga stanja je izražen rast individualizma. Utjecaj tradicionalnih institucija društva slabi, što se može prihvatiti kao pozitivan i oslobađajući proces. No, emancipatorni procesi istovremeno život čine složenijim, jer slabi institucionalno usmjeravanje, manji je broj društvenih putokaza, što svakog pojedinca obvezuje na razvijanje umijeća vlastitog trasiranja životnoga puta, bilo da tek ulazi u samostalni život ili je završio radni vijek i živi takozvanu treću životnu dob.

Dobne skupine koje se određuje kao mlade, isključene su iz mnogih tokova koji su prije bili gotovo zadani, prije svega sigurnog zaposlenja i uvriježenih smjerova života koji su bili vođenji načinom promišljanja i planiranja temeljenog na iskustvu prethodnih naraštaja. Time je postala upitna mogućnost održavanja iskustva pripadnika prethodnih naraštaja kao normativa života naraštaja mladih. Oni su izloženi izazovima samospoznaje i nalaženja vlastitog životnog puta u ozračju pitanja koja prije njih nisu bila naglašavana sličnim intenzitetom, poput pitanja identiteta, rodnih i spolnih raznolikosti koje nemaju do sada uvriježeni binarni karakter, te rasnih i ostalih identitetskih pitanja. Tu su također naglašeno prisutni problemi složenosti i dinamike globalnih gospodarskih odnosa, potrebe za zanimanjima koja se tek pojavljuju, te fleksibilnosti u odnosu na vlastitu budućnost u kojoj će biti potreba za znanjima, vještinama i zanimanjima koja se još ne mogu ni imenovati, niti odrediti, pa za njih nije moguće odgovarajuće osposobljavanje. Jedan od najznačajnijih i potencijalno najdramatičnijih procesa vjerojatno će biti klimatske promjene i njihove teško sagledive ekonomske i društvene posljedice, uključujući velike migracije stanovništva, te moguće napetosti i sukobe na potpuno novim osnovama. Na temelju ovih tek naznačenih promjena, koje su već uočljive, ali još su daleko od toga da ih se može temeljitije analizirati i uspostavljati modele koji bi pomogli sadašnjim i budućim naraštajima mladih oblikovati odgovarajuće načine promišljanja i određivanja životnih prioriteta. Ukratko, na djelu je napuštanje diskursa koje su uspostavili pripadnici starijih naraštaja, kao neupitnih postavki istine i stvarnosti koja se nastavlja obrazovanjem i osposobljavanjem za budućnost.

Na, uvjetno rečeno, drugoj, ali ne i suprotstavljenoj strani pripadnici su starijih dobnih skupina koji su oblikovani u određenom društvenom, gospodarskom i ideološkom kontekstu koji je bio naizgled manje dinamičan od konteksta u koji ulaze i stvaraju ga mlađe osobe. No, stariji su također suočeni s dinamikom aktualnog trenutka u kome se teško mogu rekonstruirati ili rekontekstualizirati. Oni se na osobnoj razini, te putem institucija društva pokušavaju bilo pristajanjem ili odbijanjem odnositi prema dinamici promjena kojima su izloženi. Prije svega tu je pitanje zrelije dobi, kad je odnos prema sebi refleksivan, a životni oslonac uspostavlja se na proživljenom i iskustvenom. Tu je i pitanje tradicionalno negativnog odnosa društva prema starosti i starenju. Ne u smislu da je teško prihvatljiv biološki proces samoga starenja, prilično ublažen poboljšanim mjerama očuvanja zdravlja u kasnijoj dobi i produženja životnog vijeka, nego je na djelu s jedne strane stigmatizacija kasnije dobi, a s druge imperativ podvrgavanja industriji održavanja vječne mladosti, ponajviše okrenutoj osobama zrelije dobi. Biti aktivan fizički i psihički, prihvatiti stalni i ubrzani trend tehnoloških inovacija, konzumirati farmaceutske proizvode koji održavaju trajnu vitalnost, pod pritiskom najbliže okoline, institucija, medija i stalno mijenjajuće kulture ostati mlad do posljednjega dana života, zahtjev je pred starijim pripadnicima društva. Cijena je uskraćenost za mirno starenje i svo bogatstvo iskustva i sjećanja kroz koje se takav proces živi. Poetski i duhovito sažeo je ovaj problem glazbenik i pjesnik Arsen Dedić riječima: Majke koje su odavno stale pred rajske dveri, a još su bezobzirno mlađe od svojih kćeri; Strašan će biti susret, jer vrijeme će nas stići, moji mladi starci, moji stari mladići; I tako će oteti sve što je pripadalo nama, treba se bezuvjetno predati godinama.

Što se u ovome tek uopćeno naznačenome kolopletu tema, pitanja i problema može razriješiti u nekoliko minuta godišnjeg susreta građana na glavnome brodskom trgu koji je tradicionalno, po jedanaesti put, počeo točno u podne, ali već dugo bez oglašavanja sirene s Vatrogasnog doma (mlađim naraštajima nepoznat i teško razumljiv zvuk, a starijim žiteljima bio bi prožet sentimentom i nostalgijom za mladošću, ali i traumom ratnog iskustva i prijetećeg upozorenja na opasnost agresorova granatiranja grada).

Pitanje je što se može propitati u susretu mladih i starijih na putu ka društvu koje stari i izumire, te posljedično u budućnosti ostaje bez mladosti. Plesnom figurom i tijelom učiniti metaforički iskorak ka međusobnom generacijskom usklađivanju, kako su to izrazile tri plesačice: Mirjana Preis, Tamara Curić i Gita Curić, a najmlađi sudionici potom su krenuli u susret starijima koje su vodili mladi i poželjeli im dobrodošlicu tradicionalnom gestom darivanja. Možemo se nadati da nakon što je prošlo dramatičnih pet nakon dvanaest, ustvari petnaest minuta nakon dvanaest, da ovo loše vrijeme može iznjedriti i nešto dobroga u međugeneracijskom odnosu.

Autoru ovih redaka posebno je bila dojmljiva gesta, kada je nakon završenog plesnog dijela programa, gdje su tijela u pokretu izrazila snažne emocije, te nakon čina darivanja starijih sudionika događaja, jedna starija gošća spontano je iskazala snagu doživljaja susreta generacija kada je diskretno obrisala suze. Treba li sudionicima i organizatorima veća nagrada za uloženi trud i bolja potvrda da su uradili nešto vrijedno?