INTRO: GLOKALNA ESTETIZACIJA EGZISTENCIJE

[Vesna Srnic]

Transcendirajući siromašnu razinu uobičajene, svakodnevne percepcije, multimedijski umjetnik performanceom izbjegava konceptualizaciju znanja i ulazi u područje percipiranja egzistencije, senzibilizirajući sva svoja čula, propitujući granice, koincidencije i fenomene.

Kako to svijest “izbija u krilo bića“ [1] i kako izgraditi neposredan i nekognitivan odnos sebe prema sebi [2], prepoznaje se u spoznajama francuskog filozofa, ali i umjetnika egzistencijalizma Jean-Paul Sartrea.

 U umjetničkoj situaciji Urbanog performancea mi ćemo nastojati na našoj multimedijskoj objektivnosti u smislu izvjesnih spajanja senzacija, koja će se uz postojanost i pravilnost bolje slagati sa skupom naših predstava. [3] U tom multitaskingu performativnog multimedijskog trenutka, u tom procesu mi nismo tijelo, mi posve afektivno „egzistiramo“ tijelo  [4] i ono je sama „tekstura svijesti“ [5] ili kako je Sartre još naziva – coenesthésia, u smislu totaliteta senzacija o tijelu ili šesto čulo.  Protiv mučnine neizrecivosti koju tada osjećamo kao tijelo-u-situaciji dok prisustvujemo „gledanju pogleda“, možemo se othrvati jedino proaktivnošću, smatra Sartre, kao organski totalitet koji djeluje i slobodno bira sebe. [6]

 Taj „apsolutni događaj“ Sartre  vidi možda pretjerano kao distancu, nelagodu, stid i strah, a naziva ga procesom „ovremenjavanja“.[7] Da bi se izbjegla reakcija „stidom“ dok prožimamo drugog svojom objektivnošću, osvještavanje kroz drugog treba preuzeti kao odgovornost, sebe kao slobodan projekt ili kao uzvratnu ljubav, ljepotu i divljenje, jer postajemo angažirani dok naprosto „svjedočimo“ ukorjenjenjem [8].

 Sartre navodi jednu zanimljivost o subverzivnom gubitku identiteta, koju možemo primijeniti  na trenutak aktualizacije u multimedijskoj umjetničkoj akciji: „Postoji jedna intencija da se izgubi svijest kako bi se poništio zastrašujući svijet u kom je svijest angažirana i koji preko nje dolazi u biće“, [9] pa tako onda osvajamo ponovno to svoje biće jer mi smo sloboda koja se estetski i etički otkriva  i samom činjenicom da biće-za-sebe egzistira , kao što ćemo vidjeti, vrijednost izbija da bi progonila njegovo bivstovanje-za-sebe.[10]

Glokalnim multimedijskim performanceom urbanog tipa, postići ćemo kontemplativno stanje kroz koje doživljenu egzistenciju možemo podešavati i rekreirati.

 

 

 

---

[1] Žan-Pol Sartr: „Biće i ništavilo“, Nolit, Beograd, 1983., str. 16

[2] Ibid. str. 14

[3] Ibid str. 321

[4] Ibid. str. 335

[5] Ibid. str. 336

[6] Ibid. str. 439

[7] Ibid, str. 291

[8] Ibid. str. 300

[9] Ibid. str. 443

[10] Ibid. str. 611