Doc.dr.sc. Suzana Marjanić: Face to Facebook i/ili Face to Face

[Vesna Srnic]

Uz zvučnu skulpturu Situacijski performativan orkestar mobitela, 2018. Izvedba: Civilna organizacija "Kultura, mediji i edukacija" – ARTHEA, predsjednica: dr. sc. Vesna Srnić

 Najnoviji performans udruge građana/ki ARTHEA, možemo slobodno dodati –  mladih građana/ki, srednjoškolaca/ki i studenata/studentica, pod nazivom Situacijski performativan orkestar mobitela, već uvodnim off govorom postavlja alternativu, dakle, umreženost ili društvenost, ili metaforički, Face to Facebook ili Face to Face komunikacija. Steve Jobs navedenu je alternativnu s vlastitom djecom riješio u konjunkciji i-i, no s ograničenim pristupom društvenim mrežama, jer njemu je očito i više nego poznato tajno znanje o tome da njegove visokointeligentne napravice ipak, hoćemo-nećemo, smanjuju komunikaciju licem-licem… i pritom dramatično proizvode sve veće učinke ovisnosti o umreženosti, fiktivnim identitetima, pa tako i fiktivnim lajkovima. Istina, ponekad izbjegavamo Face to Face komunikaciju kako bismo smanjili obostranu proizvodnju agresije, što u određenim situacijama spasonosno djeluje. Performans, točnije, zvučna skulptura ili živa slika s mobitelima, kao i prošlogodišnji performans Umjetnička individuacija kao performativna "rodna neodređenost", izveden je na brodskom glavnom trgu, točno u podne, a uloga izvođača/ica ponovo je povjerena mladima, sada kostimografski označenima plavim, zelenim, crvenim majicama sa smiješkom, lajkom, na grudima, tako da se dobiva gotovo izvedbena dijada "mladi i mediji", naslov koji dominira brojnim suvremenim medijskim priručnicima. Pritom se živa skulptura u jednom trenutku modificira u  hepening s obzirom na publiku koja u kafićima i slastičarnicama na brodskom glavnom trgu tim istim mobitelima (koji su podvrgnuti zvučnom skulpturom pod kritičku oštricu) fotografiraju navedeni performans, i time nesvjesno, kao što je i nesvjesna, podsvjesna, zaumna moć medija, postaju dio performansa/širega hepeninga. Naime, takav se dojam dobiva iz videozapisa iako u najavi stoji sljedeći opis događanja: "Studenti-performeri će uz studenta-dirigenta prirediti meditativno, asimetrično i atonalno pomicanje uobičajenog harmoničnog suzvučja u distopijskom duhu postmoderne, a studenti-moderatori uputit će gledatelje u performativne zadatke uključivanja alarma mobitela i zvukova svojih omiljenih 'ringtonova' u točno određenom trenutku (12,15 minuta)." Sâm performans strukturiran je, dakle, kao zvučna skulptura gdje mladić u bijeloj majci, dakle, u stanju neutralnosti, prilazi mikrofonom ostalim osobama-majicama (koji na prednjoj strani majice imaju iscrtan lajk) i odašilje, umrežava zvuk njihovih mobitela na zvučni domet cijeloga trga.

Nije slučajno što Stephen King u svome romanu Mobitel (2006) postavlja distopijski kontekst širenja opasnoga virusa putem mobitela gdje kao ljudska vrsta nestajemo.  Naime, samo u jednome danu preko mobitelske mreže nepoznati virus širi se mobitelom te ljude dovodi do stravičnih samoubojstva. Naravno, preživljavaju samo oni koji ili ne posjeduju mobitele ili su pak imali sreću što im je u trenutku širenja mobitelskoga virusa bila ispražnjena baterija, te preživljavaju kataklizmu. Inače, poznato je da Stephen King ne posjeduje mobitel. Pridodala bih da imamo i domaćega Stephena Kinga, što se tiče ukazivanja opasnosti na mobitel. Naime, u doba kada sam upoznala Žarka Violića, multimedijalnoga umjetnika, profesora na kiparskom odjelu riječke Akademije primijenjenih umjetnosti, sredinom 2000-ih, odbijao je imati mobitel. Pritom je i stanovao na/u riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, i to kao akademski kipar i profesor te iste akademije, što bi ironijom životnih okolnosti značilo da "posjeduje" najveći stan u Rijeci – od nekih 8 000 kvadratnih metara od kojega koristi samo lijevo krilo.

Podsjećam i na Erlinga Kaggea koji u knjizi Tišina u doba buke zapisuje kako je Steve Jobs, osnivač tvrtke Apple, nije osjetio samo prednosti već također i opasnosti korištenja tehnologije čijem je razvitku i sâm doprinio. Shvatio je da ljudi danas gube koncentraciju svakih osam sekundi, dok je to godine 2000. bilo svakih dvanaest sekundi. Dakle, sigurno nije bez vraga, što bi se razgovorno reklo, da Steve Jobs, kako su to prenijeli brojni mediji, svojoj djeci dopušta ograničeno korištenje iPad uređaja kao i ograničeni pristup internetu. Ukratko, navikava ih da se što više druže i međusobno razgovaraju, dakle, upravo suprotno od onoga što bi se očekivalo od zastupnika smart tehnologije.

Na dvosjekli mač i sjekiru nove tehnologije upozorili su učenici i studenti, mladi građani/ke ovoga performansa/hepeninga, a u organizaciji dr. sc. Vesne Srnić, autorice koncepcije navedene zvučne skulpture, gdje je sasvim jasno da kročimo sasvim sigurno prema Face to Facebook komunikaciji koja oligarhiji, hoćemo-nećemo, omogućuje vrlo lak upravljački sustav. I bi i bude tako…

 

Doc.dr.sc. Suzana Marjanić

Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb