Dr. Kruno Martinac: kritički osvrt na performance Hologram i stvarnosno

[Vesna Srnic]

Prošlo je doba metafizičke slike svijeta prema kojoj postoje neprevladive razlike izmedu bitka i vremena, prirode i kulture, životinje i čovjeka, svijeta i stroja. U pojmu tehnosfere dokinuta je svaka razlika živoga i neživoga, pa je riječ o ‘imanentnoj transcendenciji’ života koji više nije ništa prirodno ni umjetno, već se tehnogenetski stvara kao autopoetični sustav’, ustvrdio je Žarko Paić, te nastavlja kako govorimo o vladavini ‘Velikoga Trećega’ u ‘svim mogućim i zamislivim obratima’. Pitanje koje se također otvara jest, predstavljamo li mi konstrukt ili konstruiramo predstavljanje? Ovo je pitanje u samom središtu rasprava o ovako uspostavljenoj novoj alijansi umjetnosti, znanosti i tehnologije, kao i u raspravama o ulozi računala i inteligentnih mašina u koncipiranju i oblikovanju događaja, ponašanja i predmeta.

 

Na glavnome trgu Slavonskoga Broda i ove se godine odvijao tradicionalni performance u organizaciji udruge Arthea, a svibanjsko događanje ovaj su puta obilježila dva glazbeno-plesna para, Nastasja Štefanić i Vedran Ružić te Tamara Curić i Tomislav Brezičević.

Plesačice Nastasja Štefanić i Tamara Curić, različitog su pristupa plesnom pokretu, kretanja u prostoru te odnosa s publikom. Dva po stilskom pristupu zvuku i korištenom instrumentariju različita glazbenika povezuje pak niski registar tona njihovih glazbala. Kontrabasist Ružić sklon je slobodnoj improvizaciji jazzističke provenijencije. On je iskazao umijeće suradnje i kreativnog dijaloga.  Pažljivo je pratio plesni pokret da bi potom otvorio prostor za reakciju plesačice, a njihov je međuodnos stvarao bliskost i intimu unutar javnog prostora trga u kome su svi nazočni na svoj način bili sudionici događanja, bilo da su bili pažljivi promatrači/slušatelji ili nezainteresirani slučajni prolaznici.

 

Tomislav Brezičević, inače poznati bubnjar, perkusionist i glazbeni terapeut, na sebi svojstven, iznimno kreativan način, najprije je suptilnim harmoničnim sviranjem udaraljke hang drum oblikovao meditativni okvir događanja, te je odredio razinu ambijentalnosti zvuka u odnosu na ambijent trga. Nakon što je uspostavio harmonsku podlogu, koja je svojom sugestivnošću nastavila trajati u svijesti slušatelja, Brezičević je prešao na izuzetno ekspresivan i sofisticiran zvuk udaraljke, obruča s napetom kožom, koja je svojim dubokim tonom prožela prostor odvijanja performansa. Pri tome su suzdržane ritmičke fraze dizale i spuštale tenziju zvuka, korištenjem niza dodatnih izražajnih mogućnosti poput grebanja i blagog dodira napete kože, što je pretvorilo prostor događanja u virtualnu pozornicu ispunjenu nizom iznijansiranih tonova proizašlih iz duboke koncentracije izvođača.

 

Okupljeni slušatelji/promatrači odgovarajuće su i spontano reagirali na oba glazbeno plesna para. Zanimljivo je bilo pratiti kako su se okupljeni u krug oko izvođača, jedva vidljivo primicali i odmicali od izvođača, što je ovaj vibrantni prsten činilo zonom prožimanja izvođača i publike. Unatoč konvencionalnoj podjeli na ‘umjetnike’ i ‘publiku’, te ‘pozornicu’ i ‘gledalište’ ove su granice i podjele tijekom cijeloga događanja propitivane na svjesnoj razini, izraženijoj kod izvođača, ali još intenzivnije na nesvjesnoj razini slušatelja/gledatelja.

 

Događaj s nizom klasičnih elemenata u pokretu i zvuku odvijao se u ozračju temeljitih promjena percepcije suvremenog umjetnika i njegova/njezina odnosa s promatračima/slušateljima, sudionicima performancea. Poznati ekspresionist Vasilij Kandinski rekao je svojedobno kako ‘zakoni harmonije koji su svojstveni unutarnjem sadržaju djela danas, bit će izvanjski sutra’. Uistinu, njegove vizionarske riječi upravo se ostvaruju u suvremenim kreativnim praksama, koje nadilaze stvarno što je posebno bilo svojstveno hologramskom dijelu nastupa Nastasje Štefanić. Naime, suvremene se kreativne prakse protežu onkraj onoga što se neposredno otkriva čulima slusne i vizualne percepcije i tradicionalnim granicama osoba i predmeta, a nove audiovizualne i robotičke tehnologije takvim putem denaturaliziraju ono što nazivamo izravnim promatranjem. Slika, pojava ili osoba ne pojavljuju se u ‘stvarnom’ trodimenzionalnom prostoru, nego u okolišu koji tek ima svojstva srodna karakteristikama ‘stvarnosti’. Ovo se može usporediti s predodžbom trodimenzionalne mreže kompjuterske memorije, jer to je svojstvo njezine funkcionalne predodžbe, ali ne i fizičko svojstvo mreže. Takav se prostor ne određuje parametrima voluminoznosti, mase, veće ili manje zgusnutosti, svojstva dužeg ili šireg ili nekim drugim morfološkim svojstvom euklidovskog prostornog kontinuuma. Ovakav je prostor, kako ga opisuje Paul Virilio, prije svega određen intenzitetom koji se tada određuje i mjeri brzinom i promjenom brzine, što u trenu mijenja svojstva predstavljanja.