ETERIČNA UMJETNOST I HOLOGRAM

[Vesna Srnic]

U performanceu Hologram i stvarnosno: šumska televizija  propitujemo socijalnu inteligenciju kroz međuodnos virtualnog i stvarnosnog. Kako je eksperimentalne svjetlosne pojave povjesničar umjetnosti Igor Loinjak slikovito nazvao „svjetlosno ništavilo tame“, svakako se u toj eteričnoj „akaši“ događa znakovita životna dijalektika. Filozofkinja i estetičarka medija dr. Divna Vuksanović postavlja u našoj publikaciji s pravom ključno pitanje: „Je li virtualno stvarno?“

Mi se pitamo proizvodi li umjetnik stvarnost kroz biokompjuter? Nije li tada i hologramska stvarnost kroz ljudski kreiran kompjuter dio iste te stvarnosti, jer u osnovi svake stvarnosti je imaginacija...

 

Iako se ne možemo složiti s utemeljivanjem teorije egzistencijalizma pretežito u kršćanskom misticizmu i hajdegerijanskoj fenomenologiji na način kako psihijatar Robert Torre („Ima li života prije smrti?“, 2018., str. 154) tumači „bačenost u svijet“ jer filozofiju predsokratovaca smatra izgubljenom, ipak pozdravljam kad (iako marginalno) sarterovski poručuje „ Moj temeljni pradoživljaj sebe i svijeta izbija monumentalno i momentalno, u jednom udaru sve biva tu.“

 

U takovim intenzivnim ustrojavanjima kakav je zasigurno i večerašnji performance, na djelu su civilizatorske energije razumnog uređivanja života, tu je centar duhovne koncentracije, tu je omphalos – Pupak Svijeta kao dinamika i snažna glokalna struktura uravnoteženog antagonizma (Chevalier, Gheerbrandt) između globalnog i lokalnog, ali i prirodnog i kulturnog.

 

Prema interpretaciji Froydove ekspresije koju izvodi slovenska filozofkinja Alenka Zupančič (MIT Press, 2017. str. 143) u knjizi „What is Sex?“ (...) “the dream’s navel,”(* pupak snova, op.a.) related not to what we can know, but to the hole in the very net of knowledge that can be laid out in the analytic interpretation.

Stoga za taj „pupak snova“, gdje tonemo u nesvjesno i koji je rupa u mreži svakog autentičnog znanja, Zupančič kaže da ne postoji kao nešto posebno što treba znati – naime, sve ovisi o uvjerljivoj izvedbi „Event“-a („Događaja“), badiouvski rečeno, pa tako i našeg umjetničkog PERFORMANCE-A ili kako to opet Torre (2018., str. 257) postavlja: „Riječ je o mističnim trenutcima kad vječnost ulazi u vrijeme, najčešće u trenutak.“  Naše ontološko pitanje o stvarnosti virtualnog, postaje tako pitanje o transhumanom ovladavanju asimilaranom tehnologijom.

Dr.sc. Vesna Srnić