Feniks

[jugoslav gojković]

                Plešu u nama minula prošla vremena, licima – maskama tješe nas, osjećaje da ne zaplače dijete uplašeno odlaskom roditelja, da se raduje dijete kojemu je ovaj život roditelj i vrijeme prijatelj. Ta hrabra izravnost postojanja ne promatranje života sa strane, kroz oči, već očima, biti tu. Biti tu. Plešu na korzu brodskom dabar i golubica spajaju se u plesu u feniksa prekrasnu treperavu pticu vedrog svibanjskog dana. Tapaju bose šape po granitu brodskom iznad kostiju pokopanih, nad marvenom pijacom, nad mrakom rata – nad egoističnom malograđanskom mizantropijom skrivenom u mojoj duši koliko god se uvjeravao da u meni toga nema, već u nekom drugom. Sanjati i završiti isprepleten u zraku kojim plove duhovi srednjoškolskih dana. Šetaju između stolova, vuku cipele po asfaltu, prolaze kroz pore ovog vremena, ostaju sjediti na keju bezbrižnosti plemenitog gubljenja vremena. Na pozornici prijateljstva između ljudi, onog koje samo ljudi, a ne krokodili, ne dinosauri mogu dosegnuti. Zaspali limbički sustavi. Aktivni sanjarski pramozgovi u dosegu ljubavi koje sada nema tu, tu nema, ali je u zaboravu u neviđenju događanja prisutna u probuđenom zaboravu.

                Tapaju bose šape dinosaura u meni, krokodila, vodozemca  … ha, ha, ham, ha … u okretu, uzmaku tijela naprežemo škrge na suhom, dišemo stomacima izišli iz Save, iz rupa u brodskom brdu, iz kanalizacije, iz Panonskog mora- vodozemci. U potezu u napetosti svijeta kojem  dopuštamo da se pokrene i pridruži u današnjem danu plesu svijeta nad umrlim sebičnostima.

                Ovaj svijet je dio mene on ne postoji bez mene, mene nema bez kroz mene prolazećeg duha svijeta. Iskrivljavam, sebi naličim, savijam, uzmičem, stvaram ukrase metalne ograde koja mi odgovara da bi me značila, da me ne poništavaju.

                Zašto sam pustio dabra i bijelu golubicu na korzo!? Među ljude zastale, zaspale otvorenih očiju postojeće pored mene i mojih nemani da spoje feniksa opet!? Pucaju Napoleonovi vojnici, pucaju turski oružnici, austrougarski i umiru u zveckanju žličice kave beznačajni zgaženi ovim vremenom snagom mira; Sava izišla gola iz svog korita pleše i liže sve gradove u ljudima.

                Ovaj okus latice jasmina na usnama, dana u pokretu koji spori… Ovaj zvuk danaana u mirisu svibnja svijetlog treba nam da mu pružimo slobodu.

 

Zigi 2015.