Gojković: TKO SI?

[Vesna Srnic]

Tko si?

Tko si ti dok plešeš ispred mene? Što mi daješ, što sebi… pitam se. Uzimaš li svojom snagom izraza mač u ruke... Koga ubijaš? Koga slaviš, gdje se skrivaš…

Dušo u plavom traperu, SB damo, lijepooko stvorenje, s ukradenim osmjehom, balerino, vidjela si ga jednom kako pleše u pijesku…

Tko je biće ispred mene, jesam li to ja? Ne, nisam i ne znam biti. Odjenuti se, zagrnuti skrovištem i shvatiti da si prodao svijet za zrnce prašine na dlanu… Odbjegao od straha nestajanja. U potrebi da stvorim cijeli svijet niotkud, prodao sam sebe da bih postao netko drugi.

Tko je to proboden sa stotinu zvijezda u trenutku boli, blizu apsoluta… Stvaralac spašava sebe pod teretom postojanja koji ga gnjete.

Umjetnost je u svojem exshibicionizmu upravo obrnuto od onog što exshibicionizam jest kao spolna izopačenost u kojoj se spolno zadovoljstvo javlja pri razgolićavanju genitalija. Negdje, nekad, nekome i uz to opsesivno impulzivnom potrebom pervertirane naravi. Umjetnost namjerom skriva genitalije, skriva i bića, skriva bilo kakvu vulgarnost seksualnosti i zaodjeva ju lirikom, bazilikom oko genitalija, želeći opiti i uzveličati samim činom nešto drugo, a to je ono što u nama ne bi trebalo izazivati strah –  krik, udarac, zamah, uzvik, riječ, gesta… Ogrnuta čovjekovom patnjom, osmjehom, žudnjom i svime osim seksualnosti same, tako umjetnost sama po sebi dobiva značaj divnog seksualnog akta, iako elementima masturbacije ili zamišljenog koitusa kao takvog…

Bijeg u sam čin odriče umjetnosti dušu straha i nade. Namjerno odriče pravo kreacije nepatvorenog, do sad nepostojećeg. Spasiti se od svog ništavila (ogoljenog, zaogrnutog, ranjenog, okovanog dragim kamenjem). Sakriti u slova, riječi, poteze kista i biti pjesma, sklad ljepote nasuprot prozaičnosti. Voljeti sebe…  Spasiti koga – lopova, skitnicu, sanjara. Moja duša i njena dubina odvojena od moje svijesti… u smjelom izrazu stvaram sebe potpuno nalik fantazmu u kojem sam (sukob u sebi i mučnini sna) netko, nitko. Stigni me, pronađi me.

Čudovišna maska, bijeg od znatiželjnih očiju, opsjena. Sve to ja jesam, patnja življenja, gubitaka, propadanja. Modul pretvaranja patnje u riječ, boju i pokret, zvuk. Dijete koje trčkara između sebi skrivenih plesača, oslobođeno straha između svjetova stvorenih našim nastojanjima žudnjama ljepote…

Umjetnik je transično biće, srž bića, iz kojeg grca uplašeno odbjeglo dijete smrti u život i u ulozi slavi život ne mareći za grijeh postojanja. Igram, dakle postojim. Istražujem istinu sebe. Tebe. Nas. Njih. Stvarati je u tom smislu najteži oblik postojanja. Mislio sam da se zvijeri boje ove vatre koja trag mi prati… To znači biti sam u gozdu… Trpjeti čudan oštar mraz.

 Igra mi vraća dostojanstvo postojanja. Nježni plesač neće te povrijediti, niti se skriva bilo kakvom polimorfnom perverznom sklonosti arhajskog ljudskog bića i zaodjeva tvoje postojanje svojim plesom.

Umirite me svojom reakcijom u kojoj ćete otkloniti kastracijske prijetnje promatranjem moje jedinstvenosti. Dopustite mi da se ogledam u vašim licima i postojim. Zbunjeni plesač koji se pita tko sam… Mjera čovjekove čovječnosti, a to znači božanskog u nama, jest veličina naše moći da živimo u boli, bolje rečeno u strahu (M. de Unamuno) i da ostanemo po Hegelu svoji u sebi nepoznatom, kao moć…