Slika Svijeta i performativnost glokalne svijesti

[Vesna Srnic]

Ugledni američki filozof i psiholog William James[1] (1842.-1910.) svojim je znanstvenim radom „Postoji li „svijest“?“ doveo postojanje pojma „svijesti“ u pitanje tvrdeći da je esencija svijesti, zapravo, dah kao osnov duha! Stoga, isprva ćemo postaviti pitanje postoji li svijest, ne definira li se ona uvijek uz nesto drugo, je li ona uopće potrebna ili ju je zamijenilo, prema nekim filozofima, apsolutno, čisto iskustvo? Parafrazirajući Jamesa, možemo ustvrditi da za razliku od svijesti, afektivno obrađen intenzitet kakav je čisto iskustvo, nastaje intencijom u intuitivnoj, osjećajnoj orkestraciji i izgrađuje bitak, pripadnost, ukorijenjenost.

U prilog ovom shvaćanju o nedominantnosti svijesti, nego čistog iskustva, govori i rad njemačkog znanstvenika, fizičara Joachima Kepplera „A Conceptual Framework for Consciousness Based on a Deep Understanding of Matter“ [2] („Konceptualni okvir za utemeljenje svijesti u duboko pojmljenoj materiji“), iako on zadržava naziv „svijest“ i kad govori o temeljnom iskustvu bivanja. Nadilazeći pristup materiji uobičajenom kvantnom teorijom, Keppler uvodi stohastičku elektrodinamiku, prema kojoj je materija rezonantni oscilator i kao takova orkestrirano polje nultog-stupnja (zero-point field), kao supstrata svijesti. Most ili transfer prema svijesti i protoku informacija, Keppler postiže uvođenjem Istočne filozofije, kojoj je temelj u meditativnoj, uvjetno rečeno, “ispražnjenosti” procesom disanja.

U tom smislu Keppler izgrađuje koncept svijesti kroz tri principa:

1. Svijest je fundamentalno vlasništvo univerzuma
2. Polje nultog-stupnja je supstrat svijesti
3. Naša je individualna svijest rezultat dinamičnog interaktivnog procesa koji uzrokuje realizaciju informacijskih stanja u polju nultog-stupnja

Keppler smatra da složeni sustavi, navedimo za primjer multimedijalni, omogućavaju i složeniju, proširenu svijest, kao i razne vrste pridružene memorije (kratkoročne, epizodične, dugoročne, autobiografske itd.). Kao posebno važno, ipak, Keppler navodi „osnovno stanje svijesti“, jer ono omogućava i filtrira mnogobrojne nijanse senzacija i emocija, a pod uvjetom neometanosti polja nultog-stupnja, donosi i u potpunosti pozitivna iskustva. 

Na istom tragu poimanja fenomena svijesti je i antropolog Vanja Borš kad interpretira teoriju američkog psihologa Kena Wilbera: „Naime, svijest se koristi kao opći temeljan pojam što ne označuje nikakav konkretan fenomen, sadržaj, stvar itd., nego praznost, otvorenost, bistrenje i sl., odnosno predstavlja prostor kroz koji izranjaju i manifestiraju se različiti fenomeni različitih razvojnih linija (struja)“.[3] Kako nadalje navodi dr. Borš za zbiljnost u cjelini nije bitna svijest sama po sebi, nego prije integralni perspektivizam[4], dakle perspektiva neke zbiljnosti kao cjeline, koje su u osnovi primordijalne ili postmetafizičke perspektive.

---

[1] William James, „Postoji li „svijest“?“, Holon, 2(3):97-113, 2012., Zagreb, str. 1; James nastoji odbaciti razmišljanja neokantovaca i afirmira „ideju“ kao spoj mišljenja i stvari, npr. „soba u kojoj sjedite“ i „soba kao polje svijesti“ (mašta) mogu se vidjeti kao jedno u istom sjecištu. Knjiga u ovoj sobi, koju vidim i knjiga u drugoj koja kao „mentalna slika“ lebdi, su za Münsterberga ista realnost. U konceptualnom spletu, nastaju čista iskustva.

[2] Dr. Joachim Keppler, „A Conceptual Framework for Consciousness Based on a Deep Understanding of Matter“, Philosophy Study, October 2012, Vol. 2, No. 10, 689-703, David Publishing, USA

[3] Vanja Borš, „Integralna teorija Kena Wilbera“, FF press, Zagreb, 2012., str. 106

[4] Ibid, str. 133