Dvoboj

[jugoslav gojković]

ZDOGAĐAJ: HOLOGRAM I STVARNOSNO: ŠUMSKA TELEVIZIJA

 Pred mojim čulnim očima i unutarnjim vidom dogodio se (prema Karlu Jaspersu) zvukovni susret, okršaj i ples opažaja i predstave. Opažaj sa karakterom tjelesnosti i utiskom živahnog suosjećanja s dojmom objektivnosti i predstava sa karakterom slike koja je odsutna i ima narav subjektivnosti. Nije važno jesu li bili stvarni ili nestvarni, očigledni ili apstraktni – jasni ili nejasni, točno u 20 i 30 tog vodnjikavog sutona na pločnicima ovog Broda preko Save.

Vidim li te zaista, stvarno – holograme! Vidim li ogoljenu stvarnost koja u priprostoj nagosti bježi u iluziju mojim pritiskom na dugme – doticajem: !? Stotinu mobitela me snima, a ja sebe ne mogu vidjeti, osim kroz iluziju doživljaja prepuštanjem događanju. Taj hologram sam sam sebi u predstavi unutarnjeg svijeta koju doživljavam. U plamtećem obruču mobitela koji snimaju: hologram i ja hologram. Otvorena vrata percepcije (bez Lucije u nebu s đerdanom). Šumska – šumorska TV. Šume glasovi rasipnički istaknutih na stolcima, za stolovima, u publiku blokirano posloženih prepuštenih sudbini slučajnih neodređenih prolaznika vremena.

 Mačka se popela  na fasadni sims iznad suncobrana. Dijete se igra dalje od stola roditelja. Koliko u pokretu ima stvarnog, kakav hologram i privid stvara pokret i ples plesačice, trupkanje, udarac i tuča prstiju po slitinskoj oplati svirača koji stvarnost zatvara u maglena osjećanja?! Bježi stvarnost od nas – odbojna je bez mašte. Vidimo li hologramsko u šumi stolaca, u šumi šumova, to pitanje predstavlja događanje. Koja je ljepota prisutna i privlačna? Oh, Platone, ti i tvoji hologrami stvarnosti. ..To je „svašta“ – kaže jedan slučajni svjedok koji se okreće od događaja i odlazi. To je „sekta“ – kaže drugi, stariji svjedok svojoj supruzi i povlači je od plamtećeg događanja koga pored zaboravljenog spomenika koji plače ostavljaju. To je šaman zvuka, možda…Što misliš? Što to ova zmija plazi po pločniku i koga njen stvarni pokret lovi? Koji odbljesak? U umu se sebe preoblikuje u iluzornu stvarnost – a što, zapravo, percepcija nosi u sebi!? Sjećanja, osjećaje, impulse, osjete, mrak i svjetlost ispremrežene s radom unutarnjeg – duhovnog oka. Dječak ruši čašu s drugog stola. Otac skače i hvata dječaka za ruku koji zastaje u strahu. Otac diže čašu i stavlja je nazad na stol u poredak. Mačka vreba grlicu. Strah je stvarnosno holograma.

Hej, pa koga ja to vidim? Duha! Zapravo, zaista nisam tu – kaže on, s dobro poznatim poluosmjehom  radosti ,prijezira i likovanja. U svim ovim isparinama u zraku tonućeg u suton trga, starog prijatelja osmijeh i pogled prepoznavanja… jedino je to stvarno , potpuno nenametljivo stvarno i zbiljsko.

Stoga je stvarnost procjene realnosti kolebljivi val – pokret uma, kaže Jaspers. Ja nisam samo svjestan po smislu unutrašnjeg doživljavanja, već u sopstvenoj samosvjesti isto tako okrenut (reflektivan) samom sebi. U refleksiji ne samo da saznajem o samome sebi, već i djelujem na sebe. U meni se ne zbiva samo nešto, već ja smjeram – budim i oblikujem određeno zbivanje. Ja mogu sebe, tako reći, da uvedem u stvarnost, mogu da ju izazovem i vodim. (Jaspers)

Tako su na Korzu u mlačnom predvečerju raštrkanog grada sebe uvodili u život mladih ljudi, njih stotinjak, podstaknuti svojom voditeljicom željni stvarnosnog doživljaja. Razgolitili su se svi – gle čuda – svojim duhovnim bićem u tom aktu, pokrenuti podsticajem predstave. Razvoj čovjeka određen je unutarnjim bavljenjem duha i uma samim sobom. Zbog toga ne može biti govora o čistom neposrednom duševnom životu. Sa mišljenjem i htijenjem počinje refleksija, a sa refleksijom posredna promjena svega neposrednog doživljavanja… kaže nam Jaspers.

Puška nasuprot pušci, pištolj nasuprot pištolju… svijest o krhkosti egzistencije u dometu revolverskog hica. – veli Erickson.  Na otvorenom polju događanja tu na pločniku trga u isparinama Save - gori barut stvarnosti.

Mogu Vas izvijestiti, kaže dobri John Steinbeck vozeći Rozinantea s Čarlijem pored sebe niz daljine Amerike – da u ratu između romantike i stvarnosti stvarnost nije jača…