Moja tiha ljubav buke

 Tri dana prije pobjede Saveznika mladi su općili mobitelima, sada bez straha od rata, uplašeni i ohrabreni općenjem na glavnom gradskom trgu.

Znanstvenici su lukavo promatrali pozicije s kojih mogu motriti u toj nesuvislosti kojom se eto neki opiru svijetu u kojem nije moguće zamijeniti drskost. Kako ne!? Kao krik, kao buka, Lejla će zamijeniti sve, pa i drskost, hibridni protagonisti će zamijeniti sve svojim nakanama. Buka će strahovati pred prepoznatljivom strahom sirenom i tišinom koja će ju pojesti bijegom u daljinu. Iz daljine to zapravo nije ništa. Ne brinite se, nikakav napad na autentičnost prosječnog većinskog doživljaja sebe u nas.

Što se zapravo zbiva!? Rastjelovljenje kao sociopatološki pojam ili psihopatološki rečeno depersonalizirani sistem komuniciranja. Stid. Već time i derealizirani. Zašto se bića nas nama pribjegavaju rastjelovljenju? Radi posvemašnje neosviještenosti straha od postojanja kao takvog. Lakše sebe dožive odvojene od sebe. Lakše mi je inervirati i artikulirati u virtualnom svijetu riječi- volim te… Zabacit mrežu… U zoru bacih svoju mrežu u more (u rijeku). Iz mračnih dubina izvukoh stvari čudnovatog izgleda i rijetke ljepote, jedne su ličile na osmjehe, jedne su sjale kao suze, a jedne su bile rumene kao obrazi u nevjeste… (Tagore)

Otpor zatiranju sebstva. Za tjeskobne pojedince obložene tjeskobnim strukturama u humano devastiranom Brodu. Pustom kao pustinja bez vode, otrovanom kao smrad zraka, onečišćenog megalomanijom primitivizma, odljuđenog nevinim cvrkutom vrabaca i tumaranjem golubova na Suncu, gluhom i slijepom za sve u novom danu, za novi život. Ortodoksnom mržnjom koja je logična posljedica napada na nas – pa nismo mogli izdržati! Poškropljenog naivnošću kao suzama i velom. I sve štima, sve je OK. I sad ta uobražena djeca – tko ih je pustio da uopće pred svima kao amebe – vidi ga, prišao je i ticalom upija njenu buku. Buku joj uzmi…

Cyberpunkizirani smo u tom dehumaniziranom odstupanju, teopolitički raskomadani prema Nick Landu 2001. Noge, ruke, glave lede u odsjajima sukobljenih zvukova posred Korza. Sirena je zalutala – otrgla se ratu. Tu nema opasnosti, oni se neće zakleti na život i smrt domovini jer su odljuđeni, dok se ne priberu, dok ih ne priberemo… spava veliki um, bez brige…

Potreba je druženja upravo u tom bijegu očuvana ,povratka praiskonskoj potrebi druženja. Hvala ti Deborah Lepton: mi tražimo dom za um i srce! Virtualno volim te jednako jako kao i oni na tulumu uz Angie kod Zigija što se volijaše. Virtualitet omogućava viši stupanj povjerenja za neposrednost ega – čuva mi biće, core self, jer nudi dio sna, kojeg stvarnost nema. Nastojim se otrgnuti paučinama fatamorgane. Zatim smo smušeni, što se to dogodilo jučer? Jesam li to bio ja, bila ja? Pa jasno da jesi, sebi nasuprotan psihodinamično pobjegao iz dijaloga između 57 i 58. svojeg bića iz Stepskog vuka. Ne, nisam ja dehumaniziran, prešutno odljuđen sam, sebe samog radi, da se obranim od svojih agresija protiv sebe, protiv svojeg otrova kojeg ne želim sipati, sipo crna, u vidu crnila na druge koji ispijaju machiato iza sunčevih naočala. Iskrast ću se ispod stola nogom u daljinama iza kojih se eto performans ne čuje. Jer buka je očajnički pokušaj pobjede nad tišinom, no ona je neumoljiva, poput novih saveznika koji će izginuti neumitno pred njom – tonova. Jer ja sebe mrzim – eto, rekao sam, bez mobitela, glasno, nečujno, zapravo u mislima shrvano sve do ljubavi za sebe ispred vas… Zajedno smo i niko nikog ne mrzi – ma daj…

Rastjelovit ću se (po Donny Haraway) i odbjeći ću od svojeg MESA( po G. Rouletu), od KANTE koju ću ostaviti u stvarnosti, koja je zapravo SAN i ući ću u sebi zamišljeni pravi život i prezreti sve… Pokreti nisu isti – za mene ne vrijede ograničenja zemlje. Tehnološki virtualno postojim – ja sebe znam. Mogu proći kroz zidove. Moj identitet je fluidan (po Rhein Goldu). Lebdim iznad Korza u treperenju tonova koji se zbrkano odbijaju od zidova, stolaca, suncobrana, od ljudskih tijela (po Gerardu Rouletu). Ovaj prostor je podijeljen, napadnut je mojim nestvarnim svijetom i postojanjem, dehumanizacijom koja mi treba( prema P. Weibelu). Ja postojim sam, rascijepljen u psihozi prostora. I moj unutarnji svijet situacijski performativno viče: cyber prostor posvuda, virtualitet posvuda… Gledam Kaufland liže rane, radnički dan­- radnici nasmijani izlaze iz tržnice… usporeno, ubrzano. ''My little pony'', svijet iskrenog povjerenja, povrat iskonskoj potrebi druženja me zove… Profesorica je rekla… Glas Australije je rekao… Sirena je rekla… Konobarica je rekla… Klaun je rekao… Kralj je rekao… On je šutio i gledao. Pomolit ću se danu. Da se pomolim danu za postojanje, da mi dopusti da budem, jer tek tako proizveden u kuhinji svojih roditelja jesi li to ti u kuhinji njihovih roditelja? Danu, danu, koji postoji sada tu.

Nick Land 2001. Cyber punk opisuje kao bijeg iz šlampavo oblikovanog… Ovaj performans u Brodu bio je cyberpunkerski:

1. šlampavo oblikovan
2. teopolitički raskomadan sirenom i glasom iz televizora
3. tehno industrijski slabo skuhanom od Đure Đakovića pod tlakom i podvalama afere Agrokor ispečen. Retrovirusno obilježen izmučen i rascjepkan kao zabijeljeno nebo u novi prostor i doživljaj sebe od preostalih fragmenata sazdan…

Transpozicija selfa u virtualitet i doživljaj sebe koji čuva, mobitel je mama, tata, nitko i ništa koji me voli. Laž koja me oplakuje, moje obale, dojmom moći u prolaznosti, čuva snom. Moja tiha ljubav buke…

Doći će saveznici za tri dana i oslobodit će Korzo zastavama od buke.

                                                                                                                                Mr Zigi

Ne vjeruj im…vjeruj srcu

Dok tamo u Sredozemlju netko umire za to da bi art-isti napravili podvodni happening, poslali besmrtni poziv potopljenoj humanosti; dok smo sretno ograđeni od sebe bodljikavom žicom (primitivizma i gluposti), mirno odspavaj, pogledaj utakmicu – kmicu, pogledaj reklame od kud dolazi kava, lubenice… kopaj nos… i reci da si zabrinut. Mrze ih – pripremi oružje. Ovaj svijet pripada nama, čekaj!? Njima (onima iznad nas). Prošlosti koja se mijenja pred dolazećim neodređenim vremenima, ionako će ih odrediti pobjednici.

 To je slobodan pokret na pozornici granitnoj između dvije publike s palcem na mobitelu u zvuku saksofona.

 Koga se bojim? Sebe i Svijeta Nepoznatih LJudi. Dobrog nekog novog koji će me dokinuti jer je sposobniji po Darwinu!? Dole Darwin i majmuni – za nas će biti gore, ne gore – bolje. A oni se tope ne u Savi u Mediteranu sjajnom ostaju bez svega. Ja sam prognanik romantizma – kako ću preživjeti? Ja sam u sobi blizu ponoći – i netko kuca – kuc, kuc… tko je? Ja! – A – a – a – h? Ja!

 S one strane Save, s ove strane Save, ispod ili iznad Save. S one strane Sredozemlja, ostanite tamo. Sunce vašeg neba! Zašto da ostanemo ovdje, oni hodaju kao mjesečari posvuda, za srećom koja se ne može dostići, naravno, ljudski izgubljeni: izginut će ih trideset posto – u prilagodbi će se promijeniti pedeset posto, dvadeset posto su ionako glupi i tvrdi za bilo što. U čemu je problem? U mojoj fantaziji, o tome kako pobjeđujem milijardu Kineza i nisam sposoban ogledati se u zrncu pijeska. Oni su proždrljivi – ne i iji od nas. Ne trebaju nam!

 Spavat ćemo potopljeni ispod površine mora s nogama iznad glave s kosom posvuda, ispod površine Save, među ribama što plutaju Korzom. Gmazovi su izvirili iz šahtova, šestim čulom prate stvar, dišu na škrge, mjehovi se napuhuju, smeta im sunce, palacaju jezikom.  Repetiraju oružje zuba ,otrovne žlijezde se napinju, škrguću škrgama, strižu ušima uši – očima – mržnjom koja je šira od smisla koji je negdje ispao usput. Pa… to se osjeća – ti to ne razumiješ…!? Šta – prazninu!? Pa, možda ipak da… !?

 A kad ih sve sredimo postojat ćemo ti i ja i ruka na ruci. Podsvjesni stranci nam prelaze granice. Svojim hibridnim identitetima ugrožavaju projekt osviještenog izgubljenog identiteta nacije,izabranih, ruke na srcu, na nožu, na ustima, na očima, na ruci nepoznate osobe koju volim. Nerazumljivim jezikom izmirenja i ljubavi. Oko svijeta.

Tipično za ovu našu dolinu rijeke Save u kojoj se nečujno vrata otvore i nađeš se u prostoru u kome vrijeme više ne teče, u kojem mirisi latice ruža određuju sve. U kojem osjetiš što znači – ljepota uvele ruže, u kojem  povreda i prolazak nisu bitni, već je postojanje određeno dušom postojanja – emocijom, a utjecaj vjetra je kretanje, a ne vrijeme  jer se ono premetnulo u kretanje.  Tako tu između crta vremena, između događanja u tišini, sve postoji sjedinjeno, i prošlost i sadašnjost i budućnost smisla. Ja stranac suvišno sam neupitan – ja = on  traje i prožima, određuje centrom svemira koji ima dubinu značenja. Utonuvši u misli i osjećaje.

Tu nikome ništa ne pripada. Ni meni ni tebi. Tu svima sve pripada…

Jugo  Gojković

Granice i preko njih

Na granici naših svjetova i spoznaja nastaje mržnja prema nepoznatome, svemu što ne potvrđuje naš sustav vrijednosti  koji podupire i održava našu psihu, ali ju i troši kao jednu vrstu ravnoteže koja nije nikad savršeno sazrijevanjem riješena. Prema D. W. Winnicottu, britanskom analitičaru, između tri pozornice doživljavanja stvarnosti nastajemo u svojim emotivnim dojmovima i sklapamo stavove kojima obojimo svoj doživljaj situacije ljudi oko nas i sebe.

Prva od tih pozornica je svijet naše unutarnje psihe koji se razvijao u našoj uskoj suradnji i u sudaru s vanjskim svijetom sve od rođenja. Razvijan prema našoj prvotnoj zadanosti između određenosti figura kojima smo u djetinjstvu bili okruženi, taj se svijet duboko uobličio u svakom biću, a u njemu su se ispreplitali različiti utjecaji vanjskih danih okolnosti. Shizoparanoidna pozicija spoznaje sebe odvojeno od majke kao objekta zadovoljenja je važna unutarpsihička razvojna odrednica koja prema Melanie Klein, britanskoj analitičarki, igra ulogu u određenju povjerenja i nepovjerenja u svijet oko nas. Depresivna pozicija kraja prve godine razvija sposobnost da prihvatimo gubitak. Na toj pozornici unutarnjeg svijeta vladaju principi magije, sile, moći, žudnje i zavisti.

Druga pozornica je pozornica vanjske zbilje sa svim njenim zadanim utjecajima fizikalno-kemijskih zakonitosti i utjecaja grupa i zbivanja u društvu kao i utjecajima odgoja, kulture, tradicije, etniciteta, nacije, podneblja, rase i međuljudskih relacija.

Otkriće je predstavljala spoznaja treće pozornice interakcije unutarnjeg i vanjskog svijeta naše psihe koja se odvija u situaciji događanja između osoba u međuvremenu i međuprostoru isprepletenim najfinijim nijansama postojanja koje rađaju novost događanja u događaju i na taj način uvode u svoju novu pojavnost improvizaciju u koju smo ušli silnicama neplaniranog događanja zadobivajući nova značenja razotkrivena utjecajima nesvjesnog dijela naše psihe. Tu nastaje osjećaj bezvremenosti trenutka i ljepote događanja između ljudi u spoznaji zbiljske različitosti.

Društvena zbivanja svojim snažnim utjecajima utječu na narav tih događanja koja razdvoje osobni doživljaj sebe i drugih iz povezanosti tih sfera kada dolazi do jednostranog doživljavanja svijeta drugih i sebe povlačenjem na unutarnju pozornicu s ponavljanjem zaštita iz ranih frustracijskih razdoblja. Događaju se povezivanje na razini kolektivnog nesvjesnog s transgenercijskim zaštitnim obradama okolnosti u psihi pojedinaca koji se u kriznim zbivanjima povezuju na osnovi ranjivosti i nemoći skrivajući se maskama moći - prepoznatljivim simboličnim utjehama prošlosti.  Tu nastaje i doživljaj neprijatelja obojan strahom iz kojeg se drugog vidi u neljudskim formama kako nas napada i prijeti nametanjem svojeg lišenog lucidnih ljudskih osobina. Povlačenje u takvu autističnu izolaciju unutarnjeg svijeta događa se i u pojedincu, ali i u narodu, u teškim vremenima borbe za identitet i opstanak. Kada to vrijeme prođe, otvore se štitovi naše psihe protiv tih podražaja i uspostave komunikacije i opažanja. Isprva kod pojedinaca dovoljno snažnih i samosvojnih da shvate, a zatim kod grupa, pokreta i političkih grupacija sve do naroda u miru koji postaje otvoren suradnji punom snagom stvarnosti opisanih pozornica. 

Tako i u Brodu na granici država, nacija i vjera novog i starog svijeta, zasljepljenosti i lucidnosti, iste se stvari zbivaju od Rimljana do sad.

Redefiniranje svijeta oko nas koje naš psihički aparat nesvjesno stalno poduzima da nas zaštiti od svega što osporava ili traži promjenu referentnog sustava naše psihe, može uočiti od konflikta slobodni dio psihe koji potiče promjene i koji usklađuje nas sa stvarnosti. Svijest o tome što se događa u unutarnjem, vanjskom i intermedijarnom prostoru je funkcija ega, bitnog dijela psihe koji, ako je intaktan, prepoznaje i emotivni dojam i misao i protok vremena i sjećanje i zbiljsko i imaginarno. Čega je dio taj dio...? Svakako čovjeka, jer bez njega te pojavnosti u ovom svijetu nema.  Čovjek ostaje u doživljaju osobne psihičke ravnoteže do kad je u stanju izbalansirati sve navedene instancije i spojiti ih s doživljajem sebe. Prilagodba da to postigne neprestano traje. Tada je u stanju prepoznati i druge u njihovim neovisnim vrijednostima.

Jugoslav Gojković

Izvori:

Winnicott, D. W.: The Playing and Reality. London: Tavistock Publications, 1974

Klein, M.: Zavist i zahvalnost. Zagreb: Naprijed, 1983.

Freud, S.: Tumačenje snova I i II. Zagreb: ''Stari Grad'', 2001.

Erikson, E. H.: Childhood and Society. Middlesex: Penguin Books, 1972

Berne, E: Koju igru igraš?