Svjetio - trik za Brod?...!

[jugoslav gojković]

Kroz zid od buke, kroz zid od zbrke; kiše, treštanja glazbe, zveckanja žličica i šalica u kafiću u koji su se sklonili željni događaja, probijaju se zvuci pupanja, mahanja listićima, izdancima… Nemam obje ruke, a pobijedila sam rak. To nije izjava biljke, već sportašice s naslovne stranice dnevne novine. „On ti je imao potres mozga“, kaže mališan prijatelju u podnožju tate dok ide prema vratima važno. Lešinari kidaju komade mesa i lete na ekranima. Biljke u posudama u šutljivom otporu – šute. Ajkula maše perajom. Valovi. Valovi se probijaju kroz zbrku. Vani kiša zastaje. Mladići dižu bačvu i kolaž njihovih ilustracija slažu na tri kata. Svi su se stišali. Lojtre. Da bi stavili na vrh lanternu. Majice. Popeo se mladić. Viši od svjetionika. Sigurno raširio ruke. „Ringe ringe raja", kaže gledatelj… Šutnja u počast događaju. Osjeti se da su prisutni željni događaja. Strika Joža je rekao: „A kad je vjetar lupio u kuću, sve se zatreslo i palo je nekoliko crepova s krova… ma to je bio događaj!“ Lampion ili vječno svjtlo koje nikom ništa ne govori. Vječno svjetlo biljkama, boljem životu, lanterna na raskrižju putova. Svjetionik se odražava u vlažnosti pločnika. Vjetar je protiv lanterne: „Ode, ode!“ – viče jedan. Oštri slavonski vjetropir je zasmetao. Vesna (proljeće) uzima lanternu u ruke – građanski odjevena. Mlade ruke odnose bačve od plastike u vinograd. Vrh događaja je odlutao za vjetrom. Biljke šalju signale.. udara srce biljaka, vape, urliču, krče im crijeva, a mi ih ne čujemo. Upozoravaju i boje se da je sve suočeno s krajem. Mašu krijesnicama - svjetionicima. „Glokenšpil“, kaže Vlatko. „To biljke prde“, kaže netko. U vinograd svi: mlade noge i golotinja gaze grožđe – renesansa. Je li Boccacio ugasli svjetionik? Postoji li liberalni svjetionik? Je li bol svjetionik!? Kruno kaže, „Brod kad tone na površini vode ostat će lanterna i svjetlucat će poput fenjera"... Značajno se smješka krajičkom oka i brkom svojoj asocijativnoj dosjetci kojom kreira renesansnu porugu kraju… Ljeska se voda na plastičnim sjedalima na terasi ispred kafića. Poslije kiše odražava nebo. Svjetlost. Stvar je u interakciji negdje između utisaka i stvarnosti. Stvar se prenosi u medijima, u paralelnoj fantaziji. „Neill de Grass radi Manhattanhange. Stvar su skužile desetine tisuća ljudi širom svijeta. Događaj tu, u trenutku, događaj je posvuda. Globalno.“, kaže Vedran. Kruno kaže i inspirirano kreira dalje: „Željan sam spektakularnog kraja... očekujem to, kao na rubu vulkana prije erupcije ili u trenucima kad se Sunce smanji i zgasne.“ Marina kaže: „Napisala sam priču o tome…kratku.“ „Malo je više vremena potrebno, ali preživjet ću ja.“ – kaže Kruno. T. S. Elliot je smrtnik koji je rekao: „I tako, eto, okončava svijet – s treskom ne, već sa cviljenjem…", kaže Zigi… Cvile biljke. „Dovoljno je da se shvati“, kaže Vedran, „otići u bolnicu i vidjeti kako neko umire.“ Mario se rukuje. Zašto? Odlazim… Zašto se rukovati na odlasku… „Odlazim, ali sad ne kao prije, ovaj put zauvijek…" Lanterna svijetli Brodu kao putokaz iz Mrtvog mora oko njega ili kao opomena ili kao lampion, vječno svjetlo koje nikome ništa ne govori. Djeca fotkaju svoje kolaže na svjetioniku i odlaze na sve strane. Oni traže ljubav - zato odlaze... baš ih briga za kraj.

„Zašto smo se okupili? Nasuprot nestajanju, nasuprot klišeju, nasuprot barci sebičnosti koja prijeti. Okupili smo se ovdje jer nas je strah da te ne izgubimo“, kaže Marko Brecelj (Svuda ljudi, svuda zastave). A izgubili smo ga. „Skupljamo se na obali podnadule vode, mnogolisne ruže“, kaže Elliot. Strah nas je prožeo, a ovo je otpor strahu – spoj potrebe i nade. Ta riječ zvuči nestvarno.

Nije lako biti na rubu svijeta, ere, trenutka. Biti obezličen i nedoživljen. Izmožden u eri protekle pandemije i rata. U eri prijetnji i pomodne militarizacije… Opasne. U tom smo vremenu ne čuli da se mladi režu u eidemijskim razmjerima... u njima  se inducira trenutak patosa svijeta za koji se Papa molio na velikom praznom trgu… Plačemo bez suza... šutnjom biljaka… U strijeli vremena koja prožima sve postojeće i raspada se. U eri nastajanja na ruševinama. Tako je Svjetionik Brodu događaj kolažni u koji su utkali mala zrcala mladi ljudi kao djeliće zrcala budućeg vremena u koje idu. Brod treba svjetionik da se ne nasuče. Svjetlo u noći koje pokazuje kamo ploviti. Ako tone, da uputi signale: Spasite naše duše… nehajno je vjetar srušio vrh svjetionika u potrebi pročišćenja. Prosvjetljenja – zalažem se u korist profanosti. U ljeskanju lokvica vode na plastičnim stolcima koje ljeskanjem odražavaju nebosklon. Zalažem se za drugi dio happeninga u renesansi. Drskosti otpora. Da gazimo po grožđu i vinu kao soku zbivanja. Ovaj fiktivni svjetionik je ekološki svjetionik koji opominje i obavezuje vidjeti da je priroda oko nas – nas zakovanih u betonu. Cijeli je događaj povezan s iracionalnim gdje je naša pradomovina – u internom prostoru psihe koji često preferiramo objektivnoj stvarnosti oko nas kao sklonište od oluje i zala. Složeni prostori i putanje iracionalnog se premrežuju i šire valovima, udaljuju – prožimaju sve u globalno, virtualno, ljudsko. Od ljudsko. Ta dimenzija happeninga je putokaz i bijeg.

Kakav je osobni svjetionik meni potreban? Skriven u dubini koji povezuje sve godine i vrijednosti i sklapa me u osobu koja se trudi imati formu određenosti ljudskim vrijednostima dobrote i časti – ne samo preživljenja u kojem cilj opravdava sredstvo, ne samo prilagodbe zahtjevima jačih i slučaja u osluškivanju vremena…ali jad me pobjeđuje, poražava, ne dam mu se... plivam prema svjetioniku… Osobnom  svjetioniku  u tami u dubinama sebe. U otkrivanju unutarnjih oceana i njihovih fantastičnih dubina i iznad njih izronivši, zvjezdanih nebosklona. U otkucaju dubine neba. Taj svjetionik sebi određujemo i stvaramo u svom referentnom okviru – spasu svoje duše koji nas određuje.

 Sat i pol nakon događaja Sunce je shvatilo – rastjeralo oblake i nebo se nasmiješilo: uspio je Svjetio - trik!