Mladost ima hod

[jugoslav gojković]

T. S. Eliot je napisao da između ideje i stvarnosti pada sjenka… i to je enigma između svake zamisli i događaja. Mogu li mladi u nekom događaju sudjelovati a da ne budu korišteni u predstavama za Božić ili Dan škole i gdje se tu nalazi granica. Mogu li u događaju aktivno kreirati i davati?

Promatrati nekolicinu mladih kako marširaju s dobošima iz frustracije corona krize koja je zauzela ljudske doživljaje budi pitanje – što oni hoće, liče li na objavu pravde, čujte i počujte… Ritmovi koji se bore sa žagorom na brisanom prostoru, na vjetrometini zauzetih pozicija predaha u zaustavljenom vremenu potrebe da bez skafandera sjednemo za stol dostatno udaljen od drugih, ostavljen sebi i ugođaju sebe kao novom dokazu slobode i osebetvorenja.

U tom električnom polju premreženom pogledima praznine u kojem se javnost pojavljuje, trebaju se objaviti izdanci, pupoljci mladosti… S bubnjevima je lakše, ali i teže – usmjerit će poglede. Da se radi o mažoretkinjama ili vojnicima, bio bi svima lakše, no kada se radi o golobradoj djeci s nekim igračkama od bubnjeva, posumnjat će da se radi ili o igri, prosjacima ili ludama – cirkusantima. Možda o demonstrantima koji demonstriraju mladost.

Skrivajući se iza ritma razglasa, ne dopuštajući sebi drskost. U formaciji se premještaju pred novu publiku. Objavljujemo sebe, nadjačavajući razglas – evo nas. Kaže djevojka skromno – meni je tu bio cilj zabaviti, a mladić do nje – bilo je teško, u nekim sam trenucima vidio i mržnju u očima i pitanje zašto smo tu… Trema – joj bilo je trema, kaže jedan u majici potpuno golobradi i tankonogi hrabri komarac – performanac. Pred pitanjima u očima željnim praznog gledanja bukom se prikazivati… čujte to!?

Moraju li mladi imati hrabrosti pojaviti se? Da! Trebaju li? Da! Ostavljamo li prostor za njihovu manifestaciju sebe ili im preostaje biti ispljunuti u javnost… Strah se javio u transferu povjerenja i nepovjerenja prema nepoznatima oko sebe.Transfer, taj nesvjesni psihološki fenomen pod utjecajem kojeg želimo da drugi pred kojima smo budu nalik našim roditeljima kada su dobri: želim da prihvatite moju egzibiciju… ili ćete se naljutiti i odbaciti me. Ljutit ćete se – pa to je dobro, ja postojim tek ako ljutim. Moram Vam smetat, hoće li Vas to poništiti – pa na jedan način da… ostarit ćete…

Mladost ima svoj hod, jedan neujednačeni ritam koji se razvija kroz vrijeme. Tok mladosti označava vrijeme i odjelotvoruje ga – stvara. Imati povjerenja da u svijetu nepoznatih ljudi na brisanom prostoru su ljudi svakako otuđeni od sebe, performirani i konfuzni, zauzeti sobom, a opet zbrojeni na putu sebe od djetinjstva do svoje dobi i pozvani u identitet, doživljaj sebe u slici o sebi.

Mladić prolazi nehajno s rupcem omotanim oko glave iz kojeg viri rep kose. Djevojka s bretelama utegnutih hlača s grudnjakom koji stišće seksualne oznake do razine potrebne virtualnosti, s biranim naušnicama. Oni su se istetovirali da bi mogli stati u prazno električno polje brisanog prostora korza, između dvije strane publike u areni života. Skoro kao svoji, već polurazvijeni…

Između ideje i stvarnosti je polje slobode, u kojem tako nastaje novo, kreirano našim nesigurnostima, drskostima i odlukama da označimo vrijeme sobom.

Dječačić vrti svoju trenirku crvene boje i okreće se – toreador slobode. Vjeruje da je svijet nepoznatih ljudi krilo majke koje ga čuva i nosi s potpunim povjerenjem da će dosegnuti slobodu… ne mari za coronu, život će ju pobijediti.

Transfer je ubikvitaran, posvudašnji. I taj prijenos povjerenja iz straha nama se zbiva nehotično, djelovanjem naše psihe i do sad doživljenih emocija kroz koje provlačimo svaki novi doživljaj, pa tako i tu djecu mladosti s pitanjem što hoće. Uočivši tu pojavu možemo je mijenjati i dopustiti si biti bez tog uzbuđenja, provokacije, protesta, bez potrebe da nas zabavljaju, bez zahtjeva za prostorom ostvarenja nema hoda slobode života i mladosti. Ovo je i zahtjev za slobodom postojanja mladosti unatoč svemu.

Suočiti se sa smrću tog prostora znači postati novi i postojati u promjenama, a to znači izdati ono od prije, prevladati ga i oduzeti mu značaj zadavanjem novog značenja. Ljudi čuvaju, ljudi ruše. I tek tu se inicijacijski rađaju u novom doživljaju sebe. I sve se mijenja ostavljeno djetinjstvu iza sebe u prošlosti, noseći uz sebe školjke i čudne kamenčiće, hodajući unazad i gledajući iza od kamo dolazimo. Tvrdoglavo, uporno, svojstvom ludaka divne pijanice Tagoreove, ludaka svog postojanja svoje nesavršenosti, bez tog dosega nema normalnosti, sklopivši svoje raspolučenosti koje nosi, uravnoteživši ih.

 

Jugo Gojković                                                                                         

                                                                                                Specijalist psihijatar mr.sc. Jugoslav Gojković